-ojbe jedne Wande (2. dio)

drROY1x2

2. DIO

Postoji više dvojbi vezanih uz specifičnu situaciju, a koje me brinu s vremena na vrijeme.

MTT je u pitanju. Nevažno je li to Holdem, Omaha, 5Card ili neka druga vrsta igre, jer se učestalo događa, što povlači za sobom zaključak da nije problem u vrsti igre, već u meni i mojoj igri.

Krenem tight, ruke budu dobre, povećam stack, a nakon nekog vremena napravim to još nekoliko puta i tako se tight/agresijom i strpljivom igrom u prvih nekoliko levela popnem od npr 150-500-1000 igrača do top10, top5 ili čak na sam vrh daleko nadmašivši average stack. 

I onda ? Zapita se svatko, pa gdje je problem, upravo je to ono što i treba raditi.

No problema ipak ima. Jednostavno stanem.

Stanem kao da sam izvršio cilj igre došavši blizu vrha poretka. Počnem se ponašati kao da mi je još uvijek jedina opcija stisnuti fold na sve osim top parova ili high suited connectora, s iznimkom dobre pozicije, kad si dopustim kao opciju ulaska u igru i tek nešto slabije parove ili niže rangirane suited connectore. Postanem iz nekog čudnog razloga ne samo tight, nego rock tight, kao da sam short već na samom početku ili pak middlestack u vrijeme velikih blindova, a ne bigstack u samom vrhu poretka u još uvijek ranoj fazi turnira.

Naravno, vrijeme učestalosti dobrih ruku se brzo iscrpi. Fortuna uspostavi ravnotežu, krene swing i s njim sve lošiji holecardsi. Moje tightanje kao bigstacka počinje postajati sa svakim slijedećim levelom tightanje middlestacka. Dešava se učestali fold čak i na BB i SB, da bi nakon x jedinica vremena takve neodlučnosti krenulo i limpanje, čak i van pozicije i naravno s njim novi gubitak blindova. Krene li još i jači bullying od strane onih koji su u tom trenutku bigstackovi, a ja držim i dalje karte tipa 72o, slika+malibroj o i slično,  kreće nezaustavljiv put prema top 50, 10, 5 ali ovaj put gledano od zadnje pozicije.

Nekoliko dvojbi se lako može prepoznati u gornjim rečenicama. 

Jedna od njih je što kad tako dobro krene, treba li početi već i u toj relativno ranoj fazi toura krasti blindove i nemilice vršiti bullying ili je pak pametnije tightati, samo još strpljivije bez ikakvog limpanja manje vrijednih karata u rukama?!

Treba li se, kad počne takav loš period, odupirati krađi blindova makar držali u rukama karte s kojima inače u toj fazi turnira nema šanse da bi ušli u pot ili također biti strpljiv do beskraja i foldati s nadom da će se sreća okrenuti i dodijeliti kakve takve početne karte?!

Zašto se u tom trenutku ne mogu sjetiti nekog slikovitog pročitanog primjera, fali li mi samo BUUN-a (da podsjetim, broja utakmica u nogama) i s njim dragocjeno iskustvo ili pak nisam dovoljno stručnih knjiga i videa pročitao i pogledao i naučio dovoljno iz toga da bih se znao nositi s tim trenutkom?!

 
Teške dvojbe. Pogotovo kad voda krene u uši (ili je to onaj grozni, svugdje spominjani tilt?) zbog već povelikog gubitka stacka i stečene pozicije u poretku. 

Nakon podužeg razmišljanja, počelo mi je svitati u kom smjeru možda treba gledati da bi se uvidio put prema rješenju.

Možda je rješenje povratak na sam početak.

Pozicija, pozicija i opet pozicija, ali i zajedno s njom preflop odabir početnih karata s kojima se ulazi u pot. Gdje je to nestalo u gornjoj priči, pogotovo ako je pozicija kasna?!

Nije li rečeno da agresijom u pravom trenutku pravimo protivnicima život težim?! 

Gdje je nestala transformacija igre i kad sam konačno mislio početi i s loose igrom?! 

I gdje je tu primijenjena psihologija koja kaže da su me do tada već sigurno percipirali kao superultramegagigatera tightera, tako da s continuation betom postoji vrlo velika vjerojatnost uzimanja pota s vremena na vrijeme, pogotovo od srednje do kasne pozicije (osim ako sam baš takve sreće da pogodim ulazak u CB s manje vrijednim holecardsima ili totalnim blefom baš kad netko ima monstera).

Je li za tu kočnicu u igri krivo samo neiskustvo ili i to i, ipak samo iracionalni, strah od gubitka dijela povećeg stacka i(li) trenutno visoke pozicije u poretku, a što će se btw takvom igrom ionako neizbježno desiti, a nije li čak i Grunf rekao da ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti?!

A ono u jednom dijelu teksta spomenuto limpanje van pozicije i to s lošim odabirom karata?! Treba li tu uopće komentar?!

Hm, puno novih pitanja i dilema.

Ono što sam pročitao u jednom zanimljivom stručnom štivu, a što bi moglo i ostalim Wandama pomoći u sličnim situacijama i možda je jako bitno za sve gornje nedoumice, svodi se na otprilike:

Najvažnija vještina nije čitanje protivnika, ni matematika i izračun oddsa, ni plan igre i transformacija. Jesu sve te vještine važne i potrebne u određenom trenutku, ali najvažnija vještina, makar još uvijek bili fishevi, jest samokontrola.

Kažu ljudi koji imaju iskustva, poker nije samo igra trenutka. Puno bi rada moralo biti uloženo u čitanje, gledanje i proučavanje segmenata igre tko zna koliko vremena ranije, da bi se to u određenom trenutku prepoznalo i donijelo korist za stolom.

Svaki naš potez trebao bi biti rezultat nekih naših prijašnjih učenja o igri, građenja igre i poteza, makar se često vraćali na osnovne postulate, a svaki daljnji korak trebao bi biti napravljen pod samokontrolom i s pravilnim stavom o tome zašto to činimo.

O da, javlja se tu još x pitanja, nedoumica i dvojbi, o kojim ćemo nekom drugom prilikom, ali perspektiva ipak izgleda malo svjetlija. 

Nije li tako?!

…to be continued…