A NIGHT OUT IN VEGAS

Svakog petka navečer kod nas je ista slika. Bez obzira hoće li se noć provesti na bazenu uz cugu, ide li se u neki klub, idu li neki od nas na cash u MGM Grand, ili će netko jednostavno prozujati po Stripu, večer će početi okupljanjem cijele ekipe u našem stanu. Da li je to zato što je prostran, zato što imamo veliki bazen u kompleksu, zato što nikoga (pa niti nas) nije briga prolije li se cuga i prospe pepeljara, ili zato što nedaleko od nas žive 4 zgodne Ruskinje, ne znamo. Niti ikog pretjerano zanima...

To vrijeme u petak predvečer, ono vrijeme kad je sunce već debelo počelo zalaziti, ali mrak još nije sasvim pao, mi je definitivno najdraži dio tjedna.
Ulazim u stan u kojem se već skupilo oko 7-8 ljudi i prije odlaska pod tuš ću naravno zapaliti jednu, natočiti jednu i prepričati popodnevne dogodovštine iz Caesarsa.
Od spomenutih 7-8 ljudi samo dvojica (osim mene) igraju poker, pa iznad ostalih glava primjećujem formiranje upitnika nakon što im objašnjavam kako sam danas sa 2-7 uzeo ogroman pot pocket kraljevima. Nakon što sam spomenuo pojam „slowplayanje kraljeva“ dobivam komentar „yeah, man... that sucks. Slowplaying is a bitch“ što je očiti znak da nemaju niti najmanje pojma o čemu ja to trabunjam, pa zaključujem da je vrijeme da krenem u kupaonicu pod svoj dobro zasluženi tuš.

Nakon tuširanja i spremanja primjećujem da se očekivana ekipa od 15ak ljudi već više manje skupila i zajebancija prije izlaska je već u dubokom tijeku. Van idemo taksijima iz 2 razloga:
- zato što su tako prokleto jeftini, pogotovo kad vas četvoro-petero dijeli cijenu jednog taksija (kad će više taj Taxi Cammeo u Zagrebu)
- zato što je i alkohol tako prokleto jeftin (ako znate gdje ga kupiti i koje barove izbjegavati) pa se možete bezbrižno nacugati bez brige o vožnji

Ali ako i planirate voziti, odnosno ne piti prilikom izlaska (u petak navečer u Vegasu?!?!), postoje dvije jako dobre vijesti za vas. Prva je ta što ne morate razmišljati gdje ostaviti auto, što je odlična stvar iz perspektive jednog zagrepčanina kojemu u rodnom gradu naplate parking (i to masno), bez obzira išao u bolnicu, dom zdravlja, crkvu ili pred vlastiti stan. U Vegasu koliko god sam se trudio nisam nigdje uspio naći mjesto gdje bi mi naplatili parking. Parking kazne postoje, ali samo ako parkirate tamo gdje ne smijete, a tamo gdje smijete – naplate nema.

Druga dobra vijest je policija koja vas nikada neće zaustaviti radi rutinske kontrole. Tamo nema patrola sa „lizalicama“ koje vas haltaju. Cestovna policija je podijeljena na Metro police - gradsku i Highway police - autocestovnu, i niti jedni ni drugi vas neće zaustaviti osim ako ne napravite neki prekršaj (brza vožnja, ne radi vam svjetlo, „lelujanje“ po cesti,...)
Lagano krstareći spuštenih prozora prema Palmsu stajemo na semaforu gdje se pored nas zaustave dva lika u Chevroletu spuštenog krova sa dvije oskudno odjevene djeve na stražnjem sjedištu. Nakon klasičnog urlanja „WOOOOOOO, VEEEGAAAAS“ nam objašnjavaju odakle su: „We came all the way from San Diego, maaan... All the way from San Diego!!“
Bilo mi je pomalo glupo brijačima sa „druge strane svijeta, iz daleeekog San Diega“ uništiti iluziju o ludosti 7-satne vožnje od San Diega do Vegasa objašnjavajući odakle smo mi došli, pa samo pristojno odgovaramo „No way, man!! All the way from there? You guys are f*ckin crazy!!“

Palms Casino Resort, naše odredište, je meni osobno jedan od najdražih vegaških hotela.
Iako vizualno nije ništa posebno (nemojte me krivo shvatiti- govorim isključivo naspram ostalih high-class hotela u Vegasu) i ne nalazi se na Stripu, tamo vam je dobar provod uvijek garantiran. Osim originalnog „Palms“ tornja, 2005. je otvoren i luksuzniji „Fantasy“ toranj kojeg većina ljudi ipak zove „Playboy tower“ budući da se u njemu nalazi ultra poznati klub sa tematikom popularnog muškog časopisa, a 2008. je otvoren i treći toranj, takozvani „Palms place“.
Dva naj mjesta za izlaske u Palms tornju (u koji mi idemo) su Rain i odlični Ghost bar na samom vrhu zgrade. Pogled sa terase Ghost bara je zapanjujući, vidite apsolutno cijeli grad. Jedini klub u Vegasu čiji se pogled može mjeriti sa pogledom Ghost bara je Voodoo Lounge koji se nalazi direktno preko puta Palmsa u, poker-ljubiteljima vrlo poznatom domu WSOPa - Riu. Ukoliko se nađete u Vegasu – obavezno posjetite oba!

Ulazimo u Palms koji ima vrlo solidan casino i odličan kružni šank usred casino floora u kojem je jedan od barmena i Hrvat Marko! Marka uvijek razveselimo sa puno hrvatskog jezika a on vraća protuuslugu sa puno red-bullova, votki, bud lightova ili tequila.
Ovaj šank je odlično mjesto za čekanje ukoliko primjetite da je gužva za ulaz u neki od klubova prevelika, jer ćete upoznati masu zanimljivih i neobičnih ljudi.

Sjedeći za barom i ispijajući sadržaj svoje čaše malo pomalo započinjem razgovor sa djevojkom do sebe. Cura je zgodna i na prvi dojam priglupa pa na njeno pitanje odakle sam već zamišljam njen zbunjeni izraz lica kada spomenem Hrvatsku. Umjesto zbunjenog pogleda dobivam protupitanje iz kojeg grada dolazim. Zaključujem kako je cura ipak odgojena pa iz pristojnosti pita za grad niti sama vjerojatno ne znajući nalazi li se spomenuta Croatia u Europi, Aziji, ili je to otok pored Tajlanda. Ali na moje veliko zaprepaštenje na spomen riječi Zagreb me pita pitanje koje niti u snu nisam mogao očekivati u Vegasu od tamo neke cure sa američkog zapada.
„Do you say „kaj“ or do you say „što“ when you ask a question?“
Zbunjeni pogled je na kraju bio na mom a ne na njenom licu. Ispostavilo se da cura ima frendicu iz Zagreba (pitam ja sad vas poker-statističare da izračunate koje su bili oddsi za to?)
Uz obećanje kako plaćam cugu ako se sretnemo u klubu krećem lagano prema Rainu budući da se gužva već prilično smanjila i vidim frendove kako mi mašu iz reda na ulazu.

Unutar kluba masa ljudi i odlična atmosfera kakva se od Oakenfolda i očekuje.
Nakon dobrih 4-5 sati partijanja i voženja slalomskih vožnji podij-šank-podij masa ekipe odlazi u najpoznatiji vegaški after-klub Drai`s, dok ja odlučujem da me od čekanja u 30metarskom redu u 6 ujutro ipak više privlači krevet pa se upućujem doma.

Za kraj večeri me oduševljava priča ruskog taksista koji me je vozio doma. Čovjek je živio u nekoj zabiti u Rusiji, nije imao posao, novac, ženu, apsolutno ništa i prijatelji su ga bez njegovog znanja prijavili na green card lutriju koju američka vlada svake godine održava i za koju dotični nije niti znao da postoji. Pogađate - čovjek je osvojio green card!
Sada živi u Las Vegasu u svojoj kući, ima dva auta, ženu i sina... i navodno je redovit na $50 rebuyevima u Sahari 

Hmmm... mogao bi se prije spavanja i ja prijaviti za tu lutriju...