ČETIRI ASA - Riblji bonton

Martini

U pokeru postoji kategorizacija igrača na dobre igrače odnosno shark-ove i na loše igrače koje iz milja zovemo ribama, ovcama i raznim drugim imenima. Iako bismo ih mogli dijeliti po raznim osnovama, u oči najprije upada da prvospomenuti žive na račun drugih, kao i da je prvih neusporedivo manje.
Grube procjene kažu svega 3-5 posto.

Rekli bismo ništa novoga. Kao i u mnogim drugim stvarima u životu na djelu je slatki i gotovo nevidljiv teror manjine nad većinom. Na nekoliko stotina ovaca dolazi tek nekoliko «pastira»,a i ribica je u moru neusporedivo više nego shark-ova.

Ipak gotovo nitko ne priznaje sebi da je obična riba, tako da uvjerenja igrača prkose goloj statistici.
 

Svoju dugovječnost poker velikim djelom duguje upravo iluziji igrača da su dobri profići kojima zarada izostaje samo iz razloga što ih poker bogovi iskušavaju, sručivši na njih neljudsku količinu nesreće i peha.

U prirodi poredak je jasan; ribica bježi na prvi šum vode, a bogami ni ovca ne odlazi pastiru sama na frizuru. Situacija u pokeru zna biti obrnuta. Često će vas baš najveća riba uporno pozivati za stol, ili u nestrpljenju vrijeme do početka partije kratiti kojim okretom kuglice na ruletu.

Nije sve tako crno za ribice. Za razliku od svojih  kolega iz životinjskog svijeta, kroz poker one ipak izvlače stanovitu, iako neopipljivu korist. Zapravo novcem plaćaju dobro provedeno vrijeme u ugodnom društvu. U ribljem svijetu oni su gospoda i zaslužuju poštovanje.

U poznatoj basni lisica laska vrani da lijepo pjeva, da bi ova otvorivši usta ispustila slasni komad mesa. Ne želim svjesno propagirati dodvoravanje, ulagivanje ili sličan vid ponašanja, ali etiketa u pokeru je stvar dobrog ukusa i što je važnije, ispravna  «poslovna strategija».

Nažalost nije uvijek tako!

Jednom sam igrajući u nekom kasinu svjedočio apsurdnoj situaciji. Na vrata je banuo jedan dobrostojeći gospodin u «veselom» stanju. Na umu su mu u tim trenucima bili zabava i provod u ugodnom društvu. Zauzvrat, kako se vidjelo, bio je spreman izvoditi tako vratolomne poteze u igri, da se slobodno može reći da ne postoji takva sreća koja bi ga spasila od poraza. Samo da je ostao nekoliko sati.

Umjesto toga; šipak!

Nekoliko profića za stolom nije imalo sluha za njegove dobronamjerne upadice i želju da za stolom razgovara i komentira. Da kombinacija bude ubojita i karta ga je počela curiti! Zavladala je nervoza i nakon silnih prigovora gospodinu, atmosfera je prestala biti prijateljska. Ne mogu reći da sam se iznenadio kad se ustao i otputio u smjeru ruleta. 

Razumljivo je da igrači koji gube, ne slušaju radosno glupe viceve nacerene ribetine koja  istovremeno sjedi na njihovim žetonima. Svejedno bi trebali imati toliko discipline da prikriju stvarno raspoloženje, pogotovo ako im poker donosi  prihode.

U svojoj knjizi «Ace on the river» Barry Greenstein, jedan od najboljih svjetskih igrača, objašnjava kućno pravilo po kojem igrači koji u određenom trenutku partije zarađuju, ne smiju otvarati usta kako ne bi išli na živce gubitnicima.

To ima smisla ako je riječ o dobrim i sabranim igračima koji se otprije poznaju. U drugim slučajevima, sudbina je profesionalca da dostojanstveno trpi nesreću na kartama kao i glupe šale suigrača od kojih živi. Tko za to nema snage bolje da ni ne počinje s pokerom.