ČETIRI ASA - Šibicari

Na trnovitom putu profesionalnog kartaša, kriju se mnoge zamke. Kad sve ide kako treba, to je najljepši posao na svijetu, ali kad nas sustignu neizbježni loši periodi, često se pitamo je li to pravi izbor.

Samopuzdanje i bezbrižnost ustupaju mjesto tjeskobi i stresu, a neugodna pitanja nam se nadvijaju nad glavom. Nije nemoguće da nam se i posao od 8h-16h, s dva tjedna godišnjeg, odjednom učini tako primamljiv, ugodan i siguran. Ipak, ne valja se obeshrabrivati i zato je tijekom loših razdoblja, od izgubljenog novca važnije ostati nepokoleban i čvrst.

Sljedeća priča slavi jednu staru istinu. Ako barem jednom igraču posluži kao ohrabrenje, svrha kolumne je ispunjena. Ako posluži kao opomena, opet će biti dobro.

O čemu je riječ?

Duboko u sjeni genijalnih djela, od Shakespeareovog Hamleta, pa do remek-djela Ibsena i Čehova, ostala je nepravedno jedna drama, inspirirana predloškom nepoznatog autora. Od svoje praizvedbe ona je sigurno doživjela najviše ponavljanja; opstala je u manje više nepromjenjenom obliku (što najbolje svjedoči o njezinoj izvrsnosti), a opet se o njoj jedva može čuti i glasa.

Štoviše, ona je čak i zakonski zabranjena.

Usprkos svemu i danas se izvodi širom svijeta, doduše ilegalno, a svoju popularnost najvjerojatnije duguje izvrsno pogođenom ukusu širokih masa i svakako vrlo skučenoj scenografiji, odnosno jeftinim troškovima izvođenja.

Fasciniran njenim uspjehom, posvetit ću joj dvije tri riječi i pokušati rasvijetliti tajnu njene dugovječnosti. Idemo redom.

Za izvođenje ovog "komada" dovoljna je kartonska kutija (kartonska stoga što je rasklopiva , a to je odlučujuće kad se u trećem činu pojavljuju organi reda i kad treba dati petama vjetra) tri kutije šibica, jedna spužvica i dva ne nužno i talentirana naturščika u ispeglanim odijelima.

Predstava ima i jednu neobičnost. Praksa je takva da u svakoj novoj izvedbi "gostuje" jedan gledatelj, čudan i poseban u svakom pogledu. On ne samo što ne traži honorar, već goreći od želje za nastupom, iskazuje spremnost da organizacijske troškove u cijelosti preuzme na svoja leđa.

Pretpostavljam da naslućujete o kojem "komadu" je riječ? Ako ne, molim vas za strpljenje!

Drama ima obilježja komedije, ali i tragedije (ovisno o etičkim preferencama publike) i zato ju je najbolje promatrati kroz činove.

Evo kako teče radnja!

1.ČIN

Uvod

Ovdje se događa zaplet. Jedan glumac naoko nevješto sakriva spužvicu, rotirajući kutije od šibica po kartonskoj kutiji. Njegov kolega, "fin gospodin u odijelu", ulaže mnogo novaca, ali ne uspijeva pogoditi, iako je svekolikoj publici bjelodano gdje se krije spužvica.

Navučenu publiku zahvaća euforija.

2.ČIN

Vrhunac

Publika se teško miri s činjenicom da jedino glumac koji igra, ne vidi gdje je spužvica. Jedan gledatelj ne može izdržati napetost i javlja se za sudjelovanje. Odlučuje zaigrati ulažući vlastiti novac, ali vidi vraga, odjednom ni on ne uspjeva pogoditi gdje je spužvica. Preplavljen kockarskim ludilom, on ni ne pomišlja da je skrivena među glumčevim prstima i da je uopće nema ispod kutijica. U pokušaju da se "iščupa" gubi još mnogo novaca.

Poznato?

3.ČIN

Rasplet

Dobrovoljni sudionik iznenadno doživljava prosvjetljenje i uviđa da je preveden žedan preko vode. Često zapomaže i čak poziva policiju. Nažalost, za to je prekasno. O tom trenutku drama poprima obilježja osobne tragedije, jer pokretne scenografije i glumaca, kao i prokockanih novaca, više nema na obzoru.

Još vam nije jasno o kojoj drami trabunjam?

Riječ je naravno o "šibicarima", predstavi koju ako već niste, možete pogledati po placevima, kolodvorima i ostalim mjestima gdje ima mnogo prolaznika, svakog dana u tjednu i to potpuno besplatno. Časte vas oni "biseri" koji se odluče sami sudjelovati.

Evo zašto piskaram o tom fenomenu.

Prvenstveno uslijed nečeg tako romantičnog u cijeloj toj šibicarskoj prjevari, zbog čega ti objektivno besramni varalice malo komu idu na živce, a onda i stoga što sam fasciniran da već odavno nisu prokazani. Nedavno sam naime vidio kako su stariju gospođu ogulili za 500 eura i čini se da izvor njihovih mušterija nikad neće presušiti.

"There is a loser born every minute" - netko je rekao i ta drevna istina sigurno je razlog da se cijeli taj cirkus još uvijek odigrava!

Ona ulijeva nadu i nama koji hrskamo pokeraški kruh, da koliko god za njega nekad morali stajati u dugačkim redovima, ipak nema razloga da ga jednom nestane.

Poštovani čitatelji, sad ste sigurno zgranuti i mrmljate nešto tipa:

"Cijeli ovaj pretenciozni tekst da bi se rekla tako ofucana i svima poznata istina, koja stane u jednu prostu rečenicu?

Priznajem: ovaj tekst nipošto nema genijalnu poantu. Služi samo kao mali motiv ili opomena kad se tapije za stolom zaredaju. Kao pobjednički "credo"!

Mušterije su tu, samo ih trebam "uzeti"! Naravno, mislm na pokeru, nipošto ne šibicarenjem.

I za kraj, još nešto vrlo važno! Ako vam se duže vremena čini da mušterija nema, stanite i dobro razmislite. Bit će najprije da ste tu ulogu preuzeli na sebe, baš kao i jadni gledatelj iz opisane "predstave".