Dnevnik pokeraša u mladosti

Objavljeno 16.12.2010 (16:22:47)
Borko Brunovic

Prokleti poker. Toliko puta sam u šest godina poluprofesionalnog bavljenja pokerom požalio dan kada sam počeo igrati ovu predivnu, a istovremenu toliko okrutnu igru. Nevjerojatno je koliku količinu zadovoljstva, frustracija i sumnji može izazvati nešto na prvi pogled toliko banalno. Koliko puta sam se zapitao zašto se baviti nečim što isrcpljuje više od fizičkog rada, a ne garantira nagradu bez obzira koliko dobro obavilili posao. Možda je moj problem što se neznam baviti stvarima do kojih mi nije stalo, ali mislim da svi koju su  ikada probali igrali znaju kako je ići spavati u pet ujutro nakon teškog i bolnog poraza. One besane zore u kojima vrtimo moguće poteze i situacije u kojima smo mogli bolje ili drugačije odigrati znaju biti beskrajno duge. Sve te sumnje su sastavni dio života pokeraša i javljajuju se u razdobljima kada ne ide onako kako smo planirali i željeli. Ako postoji jedna stvar koju sam naučio igrajući poker je da samo najjači opstaju. Najjači, a ne nužno najbolji.



Mislim da ne postoji bolje mjesto za upoznati nekoga do srži od poker stola. Na toj maloj površini zelenog platna se zrcale sve ljudske mane i vrline koje u površnom razgovoru ili poznanstvu ostaju skrivene. Na stolu se ne mogu sakriti bez obzira koliko se igrači trudili i napora ulagali u izgradnju slike koju žele da drugi imaju o njima. Jednom me prijateljica pitala kako to da većina mojih bliskih prijatelja igra poker misleći logično kako imamo iste interese o kojima razgovaramo ispijajući kavu u slobodno vrijeme. Koliko god to bilo djelomično točno, glavni razlog prijateljstva nisu razgovori o odigranima partijama već reakcije u sitaucijama kada su izgubili ili zaradili veliku količinu novca. Najviše se o ljudima može saznati kada su na dnu ili na vrhu, na takve situacije nisu pripremljeni i onda su ima reakcije nepatvorene i iskrene. U normalnom svakodnevnom stanju maske predobro skrivaju ono što je najbitnije. Upravo sam se na pokeraškom stolu sprijateljio s ljudima koje u drugim okolnostima nebi imao vremena ni volje upoznati. Naravno bilo je i manje ugodnih situacija pa bi lagao kad bi rekao da i neka prijateljsva nisu  pukla iz sličnih razloga.



Često se raspravljam s prijateljem (jednim od rijetkih igrača koji ima predispozicije, no ne i ambicije biti svjetski igrač) o tome zašto nismo puno više igrali, zaradili i uložili u igru. Počeli smo kao klinci kada nitko u Hrvatkoj nije znao ni pravila i vrlo brzo počeli dobro zarađivati, no nikad nismo uložili krajni napor da idemo do kraja.

Već sada sa sigurnošću mogu reći da smo mogli bolje i više igrati, zaraditi i proputovati. Znam i da sam mogao više vremena posvetiti analiziranju i poboljšanju igre, pokušati zaraditi milijune i kupiti sve o čemu sam sanjao kada sam počeo igrati. No nekako mi ni najmanje nije žao što nisam, i da opet imam dvadeset i počinjem karijeru pokeraša napravio bi isto. Nekako mi se čini da uvijek ima vremena za zaradu i luksuzne aute, ali da sve zabavne situacije, svi "likovi" koje sam upoznao istovremeno igrajući i uživajući ostaju jednako vrijedna ostavština. Na posljetku svi sadašnji prijatelji s kojima sam proveo i provodim najzabavnije godine života dovoljan su razlog da se isplatilo.


Sjedio sam u subotu u kasinu u centru Zagreb s jednim pokerašem  koji mi je u medjuvremenu postao odličan prijatelj i nismo se mogli odlučiti hoćemo li ostati igrati i zaraditi (stol je bio prepun ljudi koju su molili da im se uzmu novci) ili otici van i zabaviti se. Borba je bila nepravedna, jer smo oboje znali da koliko god bila partija dobra i profitabilna, vani postoji nesto vise, ili barem drugačije. Oboje znamo da treba znati kombinirati oboje.


Prijateljstvo se ne bira.....


Povratak
Arhiva članaka

Komentari

debakl - 16.12.2010 (01:38:39)
nh
Kako biste upisivali komentare, morate biti prijavljeni!