JUSTOV KUTAK - Priče iz rupe

Frane Just

Poštovani čitatelji, kako ste mi? Željni ste dobre igre? Želite postati bolji igrači? E onda je možda bolje da ne čitate ovaj tekst. Danas vas neću maltretirati poker strategijama, upravljanjem bankroll-om, odabirom dobrih online soba i svim drugim stvarima o kojima, ruku na srce, većina vas ionako zna mnogo više od mene. Umjesto toga Barba Just vodit će vas na put drugom stranom pokera, onom zabavnom, koja ne vodi nužno punom novčaniku (iako ni na koji način nije nepoželjno da se to dogodi). Na tom putu uistinu je bitno samo putovanje, a ne konačni cilj.

KUĆNE PARTIJE

Za mnoge od nas putovanje je počelo na kućnim partijama, meni do danas najdražeg i najzabavnijeg oblika igre. Nevjerojatno je kako igra u prohladnom podrumu, punom paučine i vlage može biti toliko uzbudljiva i imati bolji ugođaj od igre u najljepšim bečkim i pariškim casinima. Na kraju dana za dobru partiju pokera potreban je samo špil karata.

U zimu 2005. godine Borko me pozvao da dođem kod njega (točnije u njegov podrum) na partiju pokera. Pitao me da li znam igrati Texas Hold'em, a ja sam, naravno preponosan priznati da ne znam, potvrdno odgovorio iako sam znao samo pravila  "običnog" draw pokera. Sjećam se da sam, kad sam došao u legendarnu "Rupu", samo na brzinu nekog priupitao koliko se karata dijeli na sredinu stola (znao sam da su neke karte zajedničke) i odahnuo kad sam shvatio da su ostala pravila (jačina ruku) jednaka onima koja sam znao. Na partiju sam donio sto kuna, a igrala se igra 1-2 kune. Ne, nisam bio svjestan da shortstackam! Ukratko, ništa mi nije bilo jasno! Niti to da su dvije dame karta s kojom bi se mogao napraviti raise, kad je cijeli stol samo limpao preflop, niti to da je glupo platiti 50 kuna u pot od 25 na turnu s ulazom u boju, niti da je Doktoru možda dobra ideja baciti dvije sedmice na treći reraise. Jedino prema čemu sam osjećao prirodnu odbojnost je ganjanje rupa. Na sreću za nas ostale danas postoji mnogo igrača koji takvu odbojnost ne osjećaju.

Postoci, matematika i strategija su mi bili potpuna nepoznanica (zli jezici bi rekli da je tako otprilike i danas), te se cijela stvar svodila na nekakvo instinktivno pretpostavljanje što se ustvari događa. Ali bilo je tako zabavno i uzbudljivo!!!! Svaka ruka koju bi dobio bila je jedna mala pobjeda kojoj bi se poput djeteta veselio, bez obzira da li je do nje došao dobrom ili lošom igrom.

Tih dana igralo se dva puta tjedno i ponekad se do samog kraja nije znalo hoće li se skupiti dovoljno igrača srijedom, dok je vikendom uvijek bilo akcije, te se znalo skupiti i po dvadesetak ljudi. Ono što je meni bilo najvažnije bilo je to da su raspoloženje i društvo dobri.

Jedna od ruku koje nikad neću zaboraviti i koja je dobar pokazatelj potpunog početničkog kaosa u glavi je sigurno ona igrana u 3 handed partiji sa blindovima od 1 i 2 kune. Bio sam na poziciji utg (under the gun) i dobio 2 asa, te sam povisio do 10 kuna što je bio popriličan raise za tu igru. Ne moram niti napomenuti da je bilo iz aviona vidljivo po mom iskrenom oduševljenju da imam vrlo dobru ruku. Small blind baca, no big blind radi reraise do 30. Ja gotovo automatski (niti ne pomišljajući da stanem, razmislim, analiziram ruku, zamaskiram svoj monster hand) iste sekunde povisujem do 100. I tu moj protivnik (neću ga imenovati) ulazi u prijateljski razgovor, pokušavajući doznati što imam (vrlo je dobar u tome do današnjeg dana). Nakon pola minute manje ili više iskrenog razgovora, govorim mu da imam 2 asa. On malo razmisli i plati dodatnih 70 kuna. Flop je bio kao stvoren za dva asa (ali i za to o čemu nisam razmišljao – da se uzme sve protivniku koji ima dva dečka, dvije dame ili dva kralja) - 3 3 8 rainbow. Uopće ne mareći za činjenicu da nije bio moj red, igram all in 310 kuna preko reda uz glasno upozoravanje protivnika da baci svoj hand.

Nisam uopće razmišljao kako da izvučem maksimalni dobitak, samo sam bio presretan s ovim što je već u potu (iako je protivnik također bio deep stack i imao više od 300 kuna). Nakon kraćeg razmišljanja čovjek mi je pokazao dva kralja i bacio ih. A što je najgore, ja sam bio sretan što sam dobio pot u tom trenutku i uopće mi nije smetalo što ga nisam "olakšao" za još 300 kuna. Složit ćete se da se ovako katastrofalna igra, pogotovo u 3 handed-u, rijetko vidi. S tim rasporedom karata i tim flopom moraš biti na razini Forresta Gumpa da ne uzmeš sve protivniku! Ali ponavljam, sve je bilo tako fora i uzbudljivo!!

Prvi put kad sam igrao, dobio sam 38 kuna. To znam jer sam za potrebe pisanja kolumne izvukao malu bilježnicu u koju sam zapisivao rezultate. Ono što sam saznao dosta kasnije je bilo da sam do tog "plusa" došao pasivnim ganjanjem boja koje su došle 3 od 4 puta. Od tada me Borko zafrkava da je moj ulaz za boju otprilike 50%. Istom lošom igrom (priznajem da je bila takva) skoro svaki put uspijevao sam protiv svih vjerojatnosti, te se rodio mit o "luđačkoj sreći". Bit svega je bila činjenica da je sama igra bila toliko izazovna i zabavna da je meni postala i ostala neodoljiva.

I takav sam ostao do danas. Ne vuče me igra za stolom na kojem ljudi šute i namrgođeni su, već mi je bitna mi je socijalna komponenta pokera. Usprkos činjenici da je novac ponekad lakše zaraditi za stolom punim dosadnih i namrgođenih ljudi. Naprosto volim razgovarati dok igram i volim kad to i drugi rade, jer to pretvara cijeli proces u druženje ljudi kojeg uopće ne bi ni bilo u "normalnim uvjetima". Kad i gdje bi bilo moguće da zajedno od smijeha umiru 75 godišnji umirovljenik, 40 godišnji kompjuteraš, kamatar neutvrđene dobi, klinac kojeg roditelji dolaze tražiti u casino jer markira u srednjoj školi, jedan čarobnjak, jedan mladi odvjetnik i mlada dama koja govori jezivu kombinaciju hrvatsko-njemačkog? I da nitko od njih nema nikakvu namjeru otići sa stola barem 6 sati (osim u slučaju preuranjene tapije)? Odgovor je nikad i nigdje.

Poker ima zanimljivu osobinu da spaja nespojivo.