MANIPULIRANJE PROTIVNIKA

Na višim limitima igrači sa kojima se susrećemo često su vještiji i iskusniji pa će pobjeđivanje stoga biti teže. Važno je zato naučiti manipulirati svoje protivnike i njihov misaoni proces kako bi oni stekli krive predodžbe o nama i našim kartama. Više je načina kako to možemo činiti.

ISKORISTIMO SKLONOST STEREOTIPIMA

Opća ljudska sklonost prepojednostavljenom uopćavanju i donošenju prebrzih zaključaka našla je svoju primjenu i u pokeru. Sjednimo za pokeraški stol i povisimo nekoliko ruku za redom i preglasit će nas loose-agresivcem, bacajmo karte nekoliko puta za redom i smatrat će nas tight-pasivcem. Tu tendenciju donošenja prebrzih zaključaka koju neki igrači imaju, možemo iskoristiti protiv njih.

Pustimo da na temelju pogrešne presumpcije o našoj igri učine pogrešan potez i iskoristimo ga! Najjednostavniji način za to je da iskoristimo karte koje su nam dodijeljene. Sjednemo npr. za stol i u prvih 20-30 dijeljenja ne odigramo gotovo ni jednu partiju jer smo dobijali izrazito loše karte. Iskusniji igrači su svjesni da se takve situacije događaju i da nizovi loših karata dolaze i prolaze. Međutim, neki će igrači iz toga izvući zaključak da smo pasivni i pokušat će nam stoga možda izvesti pokoji bluff previše. No, budući da je njihov zaključak postavljen na krivim temeljima iz toga ćemo možda izvući profit, jer ćemo biti spremni za pokoji call više.

 
Slično tome će neki igrači na osnovu našeg većeg beta zaključiti da sigurno imamo kartu koju predstavljamo jer smo, po njima, mi tighteri koji ne povisuju bez nutsa. Protiv takvih igrača ćemo imati vjerojatno priliku za poneki dodatni bluff. Važno je naglasiti da ovo vrijedi u određenim specifičnim situacijama protiv određenih igrača. Dakle, sama činjenica da npr. nismo odigrali 20ak partija u nizu nije razlog da krenemo u bluff jer sad, eto, svi misle da smo pasivni-tighter. To je prepojednostavljena generalizacija, a  generalizacije i stereotipi su ono na čemu ćemo mi pokušati profitirati.

ČINIMO OČITE GREŠKE DA BI POTAKLI SKUPE GREŠKE

 
Postoji velika razlika između očitih ali malih i jeftinih grešaka i skupih grešaka.
Većina igrača zna da je praćenje povisivanja bez pozicije s npr. 6-4 greška kao što je plaćanje sa slabim drawom bez adekvatnih implied oddova greška. Ali to ne znači da je riječ o skupoj greški.

Uzmimo npr. da imamo J-10 i da dođe flop A-Q-3. Preflop raiser, (za kojeg smatramo da ima jaku kartu vjerojatno A-A,Q-Q ili A-Q) povisuje za iznos koji nam nudi oko 8 na 1 implied oddse a matematička vjerojatnos da dobijemo skalu na turnu je 1-na-10.25. Dakle, plaćanje je matematički gledano greška, ali važno je naglasiti- mala greška!
Prednosti koje možemo dobiti ako nam na turnu dođe K mogu višestruko kompenzirati taj, striktno matematički gledano, krivi call. Osim mogućnosti da igrača tanjih živaca stavimo na tilt, mogućnosti koja nije zanemariva i koja može biti itekako profitabilna, tu su i druge prednosti.

Protivnik će naše buduće poteze promatrati u svjetlu tog calla kojeg on smatra krivim, zanemarujući pritom činjenicu da je taj call proračunato pogrešan i to za malo!
To će nam omogućiti da puno lakše naplatimo jaku kartu nego u normalnim okolnostima jer nam suparnik neće vjerovati stavljajući nas opet na neki ludi draw.

Također, postoji šansa da će povisivati više sa slabijom rukom da bi nas natjerao da platimo draw što će nam dati priliku za slowplay jake ruke bez da pobudimo sumnju callom na flopu i turnu. Također, u nekim situacijama ćemo imati priliku za bluff koristeći naš image ludog lovca na drawove i mogućnost da predstavimo neku backdoor boju ili skalu koju bi inače bilo teško predstavljati.

 
Ključno je definirati situaciju gdje možemo učiniti očitu ali relativno jeftinu pogrešku koja može inducirati kasniju skupu grešku protivnika i profitirati na tome.
Danas se cijeli, vrlo popularan stil pokera znan kao-loose agressive-zasniva se na postavci činjenja jeftinih grešaka da bi se kasnije potakle skupe pogreške kod protivnika. Predstavnici tog stila često povisuju sa slabim kartama prije flopa i na flopu i time vrše pritisak na druge igrače ali to uglavnom čine za manje iznose. Kad se počne povisivati za veće iznose njihova igra postaje puno konvencionalnija.

Ne shvaćanje te razlike između malih, jeftinih betova prije flopa i na flopu i velikih očajničkih bluffova na riveru navodi često protivnike na pogreške i to često skupe.
Igrač iziritiran učestalim, dosadnim betovima odluči u jednoj partiji da se ovaj put neće dati istjerati, jer on nije zec. Flopa top par i plati $100 flop bet siguran da ga eto manijak opet tjera. Dolazi turn i $400 bet koji biva instant plačen, tada slijedi river i bet od $1400 koji je popračen sa prigušenim strahom da možda ovaj put manijak ipak ima kartu. Ipak, odluka da ovaj put neka uzmaka je već donesena i slijedi call od $1400. Treba li uopće reći da je ovaj put agresivac imao dobitnu kombinaciju?

Ključ profita u navedenoj situaciji je da agresivan igrač zna razliku između nekonvencionalnog  preflop raisa od $20 s npr.97 i suludog river  bluffa od $1400, a nedovoljno iskusan protivnik je to zanemario. On će često pomisliti da je agresivan igrač jednako loose sa velikim betovima kao i sa malima. Ta kriva presumpcija dugoročno može donijeti dobar profit.

ISKORISTIMO PROTIVNIKOVU SKLONOST TILTU

 
Jedna od najopasnijih stvari koje se pokerašu  može dogoditi je da izgubi kontrolu i "padne na tilt“. Greške koje tada neki igrači čine su toliko nevjerojatne da ih i oni sami često kasnije u nevjerici promatraju ne vjerujući da su ih uopće mogli napraviti. Ali šteta je već učinjena.

 
Sklonost ka tiltu je boljka većine igrača i malo je takvih kojima se nikad nije desio gubitak kontrole. Međutim, kod nekih igrača je sklonost gubitku kontrole toliko naglašena da im bitno utječe na igru i njen ishod. Takve igrače obično zovemo "tiltašima“. Igrajući sa takvim igračima trebamo usvojiti neka pravila koja bi nam mogla povećati šanse za uspjeh.

Smatram da se pritom nije potrebno koristiti neetičkim postupcima kao što su verbalna provokacija, ismijavanje grešaka i slično i da to čak može biti kontraproduktivno jer se "tiltaš“ jednostavno može dignuti sa stola i otići. Također, kvarimo takvim postupcima naš image gentlmena koji većina dobrih igrača želi imati za stolom. Umjesto provokacija treba koristiti druge mogućnosti.

Važno je prvo uočiti na vrijeme potencijalnog "tiltaša“ i čekati priliku da na tome profitiramo. Treba naglasiti da "tiltaš“, sve dok ne izgubi kontrolu, može igrati sasvim solidan poker, no ponekad je dovoljna i sitnica da se sve promjeni i da od solidnog igrača postane neprepoznatljivi gubitnik. Bitno je dakle pokušati što prije prepoznati takvoga igrača za stolom.

Iskustvo mi govori da su igrači skloni euforiji i naglim promjenama raspoloženja izgledni kandidati za "tiltaša“. Promjena od oduševljenja i euforije ka autodestrukciji se najčešće dešava kad im se desi nekoliko poraza u nizu. Obično su takvi igrači posebno osjetljivi kad im suparnik dobije boju ili skalu, i to mimo odova. Nakon ponekog, po njima, suludog natkupa više ne mogu igrati racionalan poker i kreću u autodestrukciju.

Poznat mi je primjer jednog, inače talentiranog, igrača koji nakon nekoliko poraza u nizu kreće u samouništavajući juriš na način da počne odigravati u svakoj partiji all in. Jasno da to ne može dobro završiti za njega. Protiv takvih igrača je isplativo ponekad preplatiti draw, dakle igrati usprkos matematički gledano neisplativoj situaciji jer ono što kasnije možemo dobiti nekad uvelike nadmašuje tu matematičku grešku. To dakako ne znači da treba plaćati bilo koje iznose kad smo na drawu jer bi to, eto, mogli  naplatiti kad igrač padne na tilt, već samo da u kalkulaciju u nekim situacijama treba uzeti i karakter igrača i mogućnost da u kasnijem tijeku partije naplatimo poneki preplaćani draw.

Napomena: Članak je izvorno napisan za CardPlayer  i djelomično prerađen.

Bicko